Udruga vinogradara, vinara i voćara Ozalj
Udruga vinogradara, vinara i voćara Ozalj
Udruga vinogradara, vinara i voćara Ozalj
Udruga vinogradara, vinara i voćara Ozalj
Udruga vinogradara, vinara i voćara Ozalj

podrum vivodina

Godine 1937., na inicijativu agronoma Kovačića, dolazi delegacija Vivodinaca u Desince razgledati tamošnji vinarski podrum. Tu dobivaju posebne informacije o osnivanju Zadruge. Vivodinska zadruga osnovana je uskoro iste te godine. Učlanilo se 150 vinogradara. Osnovan je upravni i nadzorni odbor. Prvi predsjednik zaduženog odbora bio je Lovro Bišnjak, a potpredsjednik Josip Vrbanek, koji je nakon smrti Lovre Bošnjaka izabran za predsjednika. Knjigovodstvo Zadruge vodio je Nikola Farkaš bilježnik u vivodinskoj općini, a blagajnik je bio Ivan Guštin iz Vrškvaca.

Zadruga je odlučila izgraditi vinarski podrum. Dio novca za gradnju podruma osigurala je tadašnja vlast 50.000 dinar. Ostale potrebe zadovoljit će zadrugari svojim radom. Gradnja podruma započela je 

1937. godine i trajala do 1939. godine. U jesen 1939. godine podrum je završen i primio je prvo grožđe.

U jesen 1940. godine nabavljene su moderne preše s dva grotla. Nabavljena su i dva kotla za pečenje rakije od 500 i 300 litara.

Vinarskim podrumom upravljala je skupština zadrugara. Skupština je inače birala upravni i nadzorni odbor i imenovala predsjednika. Član zadruge vinogradara mogao je biti onaj tko je imao pola jutra i više vinograda. Nakupci nisu mogli biti članovi. Podrum je preuzimao grožđe samo članova zadruge.

Skupština se sastajala jedanput godišnje. Upravni odbor sastajao se jedan put mjesečno. On je određivao cijenu vina. Upisnina u Zadrugu iznosila je 100 dinara, a za jedan udjel, koji je iznosio pola jutra, plaćalo se 500 dinara. Svaki član imao je toliko udjela, koliko mu je bila površina vinograda. Najveći doseg bilo je pet udjela, što je iznosilo dva i pol jutra vinograda, a član je platio 2.500 dinara. Na osnovi udjela određivale su se obveze članovima za izgradnju vinarskog podruma, a oni su ih otplaćivali u novcu ili odrađivali. Prva plaćena osoba koja je radila u podrumu kao podrumar bio je Nikola Guštin (Dvorski) iz Vrškovaca. Kad je on otišao u vojsku za pivničara je došao Marko Hren. Nakon njegovog odlaska u vojsku, dužnost pivničara preuzeo je Ivan Vrbanek (sada živi u Dvorišću). Zadruga je u toku rata imala trošarinu 5 kuna po litri. Ubirao ju je pivničar Ivan Vrbanek i davao komandi žumberačkog područja. Podrum je radio do 26. srpnja 1943. godine. Tada su došli Talijani i opljačkali ga. Vino su odvezli u Karlovac.

Nakon rata podrum je osposobljen za rad 1947. godine. I dalje su zadrugari gospodarili podrumom. Podrum je bio u sastavu Opće poljoprivredne zadruge Vivodine.

Godine 1959. na poticaj Vinogradarskog-voćarskog poslovnog saveza Karlovac, sačinjen je program adaptacije i dogradnje vinarskog podruma. Tom adaptacijom i dogradnjom povećan je kapacitet na 80 vagona vina.

Spajanjem zadruga Vivodine i Kamanja podrum je u sastavu zajedničke Opće poljoprivredne zadruge. Preuzimanjem 15 hektara vinograda od Poljoprivredne zadruge Ozalj zadruga je organizirala vlastitu proizvodnju vina. Nabavljena je vlastita punionica kapaciteta 2.500 boca na sat. Slijedila je integracija vinarskog podruma sa općim trgovačkim poduzećem iz Karlovca, radi plasmana vina u njegove prodavaonice. No podrum je zadržao pri tome status samostalne organizacije. Sedamdesetih godina izdvaja se vinarski podrum iz OTP-a Karlovac i pripada "Vinoproduktu" Zagreb kao OOUR.

Zatim su se integrirali "Vinoprodukt" i "Badel" Zagreb. Vinarski podrum Vivodina postoji u sastavu "Badela" Zagreb kao jedna radna jedinica. Nakon spajanja "Vinoprodukta" i "Badela", podrum napušta vlastite vinograde i prodaje ih općini Ozalj, koja ih parcelira i prodaje poljoprivrednicima. Nakon nastanka samostalne hrvatske države donesen je zakon o denacionalizaciji. Tim zakonom pružena je mogućost vivodinskim vinogradarima da postanu vlasnici vinarskog podruma. Treba li reći da je podrum uvijek i bio njihov?

 

GDJE SMO DANAS 

vinariGodine 1995. vinogradari, vinari i voćari ozaljskog kraja donose odluku o osnivanju Udruge pod nazivom Udruga vinogradara, vinara i voćara Ozalj. Sljedeće 1996. godine Udruga organizira IV. Izložbu vina u vivodini i od tada svake godine u mjesecu lipnju organiziramo Izložbu.

Tradicija je našeg kraja uzgoj vinove loze i prerada grožđa. Mnoge su poznate obitelji i osobe našeg kraja imale u svom vlasništvu veće površine vinograda i bavile se proizvodnjom grožđa i vina.

Vivodinsko-vrhovački kraj poznat je po proizvodnji kvalitetnih vina od davnina, što dokazuje i odličja koja su dobili naši vinogradari na tada organiziranim degustacijama. To ne znači da dio našeg područja na desnoj obali Kupe nema uvjeta za proizvodnju kvalitetnih vina- Police, fratrovci, Oštri Vrh, Svetice, Veliki Erjavec, Svetičkom Hrašču i u još nekim mjestima u kojima su poznate obitelji imale svoje vinograde, i to veće površine.

Poljoprivreda pa i vinogradarstvo, kao i svaka druga gospodarska grana ima svoje uspone padove.

Poslije drugog svjetskog rata i izgradnjom Vinarskog podrma Vivodina, kao i izgradnjom vinarskog podruma u Metlici stvaraju se uvjeti kada naš vinogradar može prodati svojproizvod pa započinje intenzivnija sadnja nažalost manje kvlitetnih sorti koje su količinski davale više. Sjećamo se vremena crnih sorta i kada su vinogradi crnih sorata dostigli puni rod, prestaje zanimanje za crne sorte.

Nešto je trebalo mijenjati.

Osnivanje Udruge ali i odnos države prema poljoprivredi i vinogradarstvu potiču naša gospodarstva na razvoj. Sade se samo kvalitetne sorte, koje daju vrlo kvalitetno grožđe a time i vino. Tehnologija u preradi se mijenja, mlađi vinogradari i vinari preuzimaju brigu oko prerade grožđa i proizvodnje vina. Država iz godine u godinu daje sve kvalitetnije poticaje, i jasno je da raste određeno zanimanje za proizvdnjom. Svoj je doprinos dao i utjecaj naših susjeda, a osobito slovenskih gospodarstava pa u posljednjih desetak godina nastaje oko 45 hektara kvalitetnih vinograda. Zanimanje i dalje raste. Posebno nam je drago što su naši vinari uvidjeli da naše gorice mogu dati vina vrlo visoke kvalitete, vina koja mogu ići na stol s najkvalitetnijim hrvatskim vinima.

Naše izložbe vina imale su za cilj da baš tu činjenicu dokažemo sebi i drugima da možemo proizvesti vrlo kvalitetna vina i u tome smo u potpunosti uspjeli.

Na žalost to nije dovoljno i ada moramo početi razmišljati i tržišno. Današnje količine kvalitetnog grožđa još se lako prodaju, ali će svake godine biti teže. To ćemo posebno vidjeti ulaskom na europsko tržište. Ne moramo se bojati da naša vina neće zadovoljiti europsko i naše tržište po kvaliteti, ali to neće biti dovoljno. Iz tog razloga veseli što neka naša gospodarstva razmišljaju i stvaraju uvjete za proizvodnju i preradu većih količina gožđa i vina. Vjerujemo da će za desetak godina u ovom kraju biti bar desetak takvih domaćinstava i to da će biti novih vinograda, jer će omogućiti kvalitetan plasman naših vina.

Zato podržimo ta domaćinstva u razvoju jer oni rade i na našem razvoju. To su domaćinstva: Tome Šoštara iz Vrhovca; Stjepana Čuliga iz Vrhovca; Miroslava Furjanića iz L. Gornji; Lovre i Zdenka Vrbanka iz V. Zorkovca; Ivana i Zdenka Žabčića iz L. Prekriškog kao i još neka domaćinstva. To su sve naši poznati vinogradari i vinari mlađe i srednje starosne dobi, jer je pred njima gospodarska budućnost.

Poznavajući te ljude duboko vjerujemo da će uspjeti. Za desetak-petnaestak godina na našim vinskim cestama, uz naše vino i druge domaće specijalitete boravit će mnogi gosti, a mnogi će domaćini u tome naći svoje zanimanje i zaposlenje. Svi želimo da se to što prije ostvari.